4.1.4 Regeneracija života

Na ovom nivou, cilj se mijenja od činjenja dobra do djelovanja kao alata za evoluciju. Čovek uči sebe da vidi kao žive procese koji su isprepleteni i povezani sa svim ostalim procesima koji čine živi svet. Duboka i saosećajna rezonancija sa svakim jedinstvenim živim bićem sa kojim se dolazi u kontakt zauzima mesto osećaja sopstvenog identiteta. Ova rezonanca inspiriše nepokolebljivu posvećenost omogućavanju svim živim bićima da se probude i razviju svoj urođeni potencijal u podršci životnoj evoluciji. Od širokog i univerzalnog ka posebnom i specifičnom, napravio je upečatljiv prelaz. Samo kada neko ima istinski utjelovljeno razumijevanje nečega, da li je ono živo i na djelu, te je međusobno povezano sa svojim neposrednim okruženjem, može se regenerirati život za taj objekt, bilo da je to prijatelj, voljeni grad ili krajolik, ili omiljeni preduzeće. Tek kada neko ovlada sposobnošću da ih shvati kao potpuno žive individue, a ne kao apstrakcije, mogao bi raditi na regeneraciji većih i složenijih sistema, kao što su rijeke, nacije ili industrije. Kada je ovo živo znanje prisutno, ono stvara prostor za ogromnu količinu kreativne energije da teče dok biće – bilo da se radi o jednoj osobi ili čitavom ekosistemu – pronalazi nove načine da komunicira svoju suštinu u skladu sa promjenjivim svijetom oko sebe. .

Na nivou regeneriranog života, nečija perspektiva se pomjera sa činjenja stvari za ili za druge ljude na služenje rastu njihovih talenata, sposobnosti i zastupanja. To podrazumijeva divljenje i vjerovanje u sposobnost živih bića da se razviju kao nezavisni izvori mašte i samoodređenja. Ne namjeravamo se zalagati za strategiju laissez-faire koja primorava ljude i zajednice da se udave ili plivaju, oslanjajući se na sredstva koja mogu prizvati. Umjesto toga, mi naglašavamo postojanu posvećenost izgradnji infrastrukture potrebne za održavanje rasta živih sistema kako oni postaju sve uspješniji dionici u evolucijskim procesima. Pomaganje svim stvarima i svima da pristupe svojoj urođenoj sklonosti ka napretku je fokus dostupne energije.

Regenerativna ekonomija je definisana njenom posvećenošću maksimiziranju potencijala i efikasnosti svih živih bića, od najsitnijih molekula do najvećih čitavih sistema. Svi su pozvani da krenu evolutivnim putem, razvijajući svoje kapacitete za rukovanje sve komplikovanijim vezama na načine koji stvaraju bogatstvo i nove potencijale za sve zainteresovane strane. Da bi rijeka kojom se hrani mogla opskrbiti zdravu, oksigeniranu vodu za ljude, ekosisteme i na kraju okean, oštećeno sliv evoluira svoj kapacitet za integraciju bioloških populacija koje su složenije nego prije. Kompanija razvija svoje kapacitete za upravljanje izumima, proizvodnjom i distribucijom i postaje sve sposobnija da iznese na tržište robe koje imaju potencijal da revolucioniraju i svoju industriju i živote svojih kupaca. Dete se razvija u zrelost preuzimajući progresivno ambiciozne i lično značajne probleme, čime se proširuje njen kapacitet za razmišljanje, saradnju i samoizražavanje.

Put evolucije se ne može predvidjeti, stoga svako ko je pozvan da ga slijedi mora to učiniti bez pretpostavki o njegovoj brzini ili smjeru razvoja. Mora ih uspostaviti živa osoba na stazi, u dogovoru sa svojom okolinom. Na kraju krajeva, da bi proces bio evolucijski, ovo stvorenje mora značajno poboljšati zdravlje svoje okoline u budućnosti kako bi sebi zajamčilo mjesto i funkciju u toj budućnosti. Ovo je način na koji se regenerativna paradigma suočava s tamom paradigme čini dobro. Stav, urođeni potencijal, motivacija, svrha i želja da se doprinese stvari kojoj se želi služiti uvijek usmjeravaju dobro za koje se izlazi na regenerativnom nivou.

Regenerativna ekonomija nastoji maksimizirati potencijal i povećati sposobnost svakog živog bića da proizvodi vrijednost. Podudaranje između onoga što živo biće ima sposobnost i aspiracija da postane, funkcije koju mu to omogućava da igra u okviru većeg sistema i vrijednosti koju ono može dati su glavna razmatranja takve ekonomije. Sa regenerativnog stanovišta, društvene institucije, uključujući ekonomske institucije, imaju odgovornost da promovišu i podrže ovu živu evoluciju za sve. Iako naglašavamo značaj razvoja samoopredjeljenja, uvijek želimo da se to posmatra kao da se odvija u kontekstu recipročne razmjene i saradnje, podržane razvojnom infrastrukturom. Ne želimo da impliciramo da društvenim institucijama nije mesto, već da procenimo koliko su efikasne na osnovu toga koliko su sposobnosti i samoopredeljenja doprinele.