6.2 Lekcija-2: Ulaganje iz regenerativnog uma

Ideja uticajnog ulaganja, koja ima za cilj da koristi finansijsko bogatstvo kao sredstvo za poboljšanje u svetu, sve više usvajaju banke, institucije, korporacije i ljudi. Investitori uticaja obično ulažu u projekte ili kompanije za koje veruju da mogu imati uticaj poluge na određene potrebe, kao što je obnova životne sredine, smanjenje siromaštva ili smanjenje atmosferskog ugljenika. Ova strategija se razlikuje od tradicionalne filantropije jer ima za cilj zaraditi novac. Impact investitori smatraju da je ovo najveći metod za promicanje inicijative i duha poduzetništva, uz osiguranje dostupnosti sredstava za više investicija.

Impact investiranje je rođeno iz iskrene želje da se promijeni svijet i donese značajna transformacija u načinu na koji ljudi žive na planeti. Uopšteno govoreći, ima za cilj ili ublažavanje socio-ekološke štete (koristeći paradigmu poremećaja zaustavljanja) ili unapređenje i ljudskih i prirodnih sistema.

Želimo da predstavimo alternativnu strategiju za ulaganje uticaja koja se zasniva na regenerativnoj paradigmi i koja ima za cilj da ide dalje od manjih prilagođavanja kako bi se aktualizovali čitavi sistemi.

Promjena paradigme na nivo regeneracije podrazumijeva mnogo više od jednostavnog prilagođavanja pristupu investitora. To u suštini poziva na promjenu načina na koji pojedinci percipiraju i shvaćaju svoju interakciju s vanjskim okruženjem. Budući da regeneracija zahtijeva od ljudi da investiraju sebe kao i svoja materijalna sredstva, ona također zahtijeva promjenu u težnji i smjeru ka aktivnosti ulaganja. Zajedno, to znači da je potrebno stvoriti regenerativni um.

Izraz "um" odnosi se na sve svjesne i nesvjesne mentalne aktivnosti i procese, kao što su emocije, navika, rasuđivanje, čulna percepcija i tako dalje. Regeneracija je proces izvlačenja nečije suštine i omogućavanja da se razvije tako da se može manifestirati na nov način i dodati novu vrijednost novom okruženju. Vidjevši intrinzičnu potpunost, djelovanje i potencijal u živim pojavama, regenerativni um aktivno se bavi njihovom urođenom sposobnošću za regeneraciju.

Vlasnici kompanija i preduzetnici koji traže načine da pojačaju svoje pozitivne uticaje na društvene i ekološke sisteme. Gotovo uvijek pokazuju iskrenu želju da učine svijet boljim mjestom: „Želimo da napravimo razliku“, izjavljuju. Ove plemenite namjere, međutim, rijetko su usklađene sa znanjem i postupcima dovoljno sofisticiranim da dovedu do trajne promjene. To je obično slučaj jer je želja da se čini dobro usidrena u zastarjeloj paradigmi koji ima antropocentričan pogled na univerzum. Oni koji žele poboljšati svijet će prirodno definirati i raditi na onome što smatraju ispravnim i dobrim. Ista zabrinutost se javlja iu vezi sa investicijama, čija se definicija nedavno promijenila. Na primjer, postaje sve jasnije da se izraz ne mora odnositi samo na tradicionalne finansijske instrumente koji obećavaju finansijski povrat. Štaviše, termin “investicija” može se koristiti da opiše posvećenost (ili “samoulaganje”) koja uključuje nešto osim novca, s nadom da će dobiti pozitivne rezultate.

Ulaganje uticaja, s druge strane, koncentrisano je na omogućavanje aktualizacije čitavog sistema. Proces kroz koji se urođeni potencijal sistema manifestuje ili postaje aktuelan poznat je kao aktuelizacija. Kao rezultat toga, može se zaključiti da je napor na udaru regenerativan ako rezultira sistemskim promjenama ili evolucijskim procesima koji otkrivaju potencijalno novo za sistem u cjelini. Ovo se veoma razlikuje od procjene posljedica u smislu promjena u željenoj, ali ograničenoj metrici, kao što je broj beskućnika koji su dobili smještaj.

Neophodna je drugačija orijentacija ulaganja da bi se redefinisao uticaj u smislu aktualizacije sistema. Za početak, potrebno je razumjeti kako su sistemi slojeviti jedan unutar drugog i posmatrati sisteme kao cjeline, a ne dijelove i dijelove. Osim toga, počinje s prirodom sistema i postavlja pitanje kako će se on razvijati, a ne počinje s onim što želimo promijeniti u vezi s njim.

Kada se posmatra iz regenerativne perspektive, ulaganje se više ne posmatra kao nešto što je uneseno da bi se došlo do promene (paradigma čini dobro), već kao nešto što sistem poziva da bi olakšao sopstvenu evoluciju (paradigma regeneracije života). izvan konvencionalnog razumijevanja i prihvaćene prakse neophodno je kako bi se razvilo razmišljanje koje je zaista novo kako bi se napravila otkrića višeg reda o životu na Zemlji. Da biste to uradili, morate imati razumijevanje osnovnih pokreta i energija koje služe kao osnova za inovativne taktike koje omogućavaju sistemima da se promijene na više stupnjeve izražavanja i ostvare vlastiti potencijal.

Um regenerativnog investitora takođe mora biti regenerativan. Da bi se to postiglo, osoba mora biti spremna ići dalje od obrazovanja i iskustva u razumijevanju i interakciji s okolinom na nove načine. To je duga, teška procedura. Na kraju krajeva, napuštanje vlastite sigurnosti i stvari koje su historijski funkcionirale nikada nije lak zadatak. Ali u ovom ključnom trenutku u istoriji, potrebna je ova vrsta korekcije kursa. Okvir koji slijedi pruža pregled obima procesa za razvoj novih perspektiva koje omogućavaju identifikaciju i realizaciju inherentnog potencijala živih sistema.

• Izraz „veza od suštine do suštine” opisuje mentalitet koji se mora usvojiti: onaj koji prepoznaje i poštuje jedinstvene kvalitete i neiskorišćeni potencijal svakog živog sistema. Moramo naučiti da se odnosimo prema njima kao autonomnim bićima ako želimo da pređemo sa delovanja na rad sa prirodnim sistemima, sirovim resursima, lokalnim kulturama i ljudima na koje naše investicije i preduzeća utiču.
• Termin “evolucija sistema” odnosi se na sposobnost da se vidi svijet procesa, dinamike i toka u kojem se život razvija do svog punog potencijala i postaje bogatiji, strukturiraniji i složeniji. Ovo se odnosi na evoluciju ekonomija, životinja i ekosistema, kao i društava, i zahtijeva prihvatanje dvosmislenosti i neizvjesnosti kao gradivnih blokova originalnih ideja.
• Razmišljanje živih sistema je proces kroz koji um može modelirati svoje postupke prema načinu na koji živi sistemi funkcionišu. Teorija živih sistema, na primjer, stavlja veći naglasak na cjeline nego na fragmente, na potencijal nego na stvarnost, na suštinu nego na opšte kategorije, itd.
• Samoupravljajući i samoodređujući sistemi moraju biti sposobni da sami upravljaju sobom i sami donose odluke. Ovo je ključno za promjenu odnosa s biološkim sistemima sa ekstraktivnih ili autoritarnih na regenerativne. Na regenerativnom nivou, ulaganje uvijek ima za cilj povećanje kapaciteta zajednica, pojedinaca i ekosistema da uspješno oblikuju vlastitu budućnost. Kada je to slučaj, na preduzeća i investitore se na odgovarajući način gleda kao na saveznike za razliku od predatora.
• Sposobnost praćenja vlastitih misli i utvrđivanja koja paradigma na nju utječe naziva se nivoima razlučivanja. Zbog ukorijenjenih navika i društvenih ograničenja, rad na nivou regeneracije je nemoguć bez ove vještine. Umjesto toga, automatski će se preći na niži red paradigme.