4.2 Lekcija-2: Razumijevanje nivoa paradigme kao sistema

Bolji je neprijatelj najboljeg, smatra Voltaire, kojeg je pomenuo dobitnik Nobelove nagrade ekonomista Herbert Simon u Nauci o umjetnom. Simon je naglašavao rizik povezan s pokušajem da se izvrši sistemska promjena kroz mala prilagođavanja. Postoji konstruisana tendencija da se bude zadovoljan i povezan sa poboljšanjem svaki put kada se nešto poboljša. U ovom pristupu, napredak se pretvara u prepreke za stvaranje dramatičnih, ometajućih otkrića.

Sličan rizik postoji i kod okvira nivoa paradigme ako se pogrešno posmatra kao lista mogućnosti koje se mogu koristiti u zavisnosti od situacije. Obim i sveobuhvatnost nečijih aktivnosti na terenu mogu se značajno poboljšati kada neko pomeri svoje razmišljanje, na primer, sa nivoa povratka vrednosti na nivo poremećaja hapšenja. Revolucionarna promjena koja se događa gledanjem na svijet kroz paradigmu regeneriranog života, međutim, nedostupna je ako se tu zaustavi, zadovoljan boljim ishodima koje je proizvelo njihovo novo razmišljanje.

Napuštanjem terminologije, pristupa i načina razmišljanja koji cijepaju živi svijet, paradigma regeneriranog života omogućava nam da na koherentan i sveobuhvatan način ispunimo namjere koje su bile u osnovi prethodnih paradigmi. Na primjer, osnovni cilj paradigme povrata vrijednosti je da omogući svima da daju doprinos društvu, a zatim pravedno podijele nagrade koje proizlaze iz tih doprinosa. Ali, društvenu strukturu treba postaviti na takav način da bi ovaj cilj bio ostvaren. Sistem će na kraju isteći ako bude izgrađen da omogući ekstrakciju vrijednosti i koncentriše prednosti u kandžama nekolicine odabranih.

Trebalo bi se osjećati kao da ulazite na novu planetu kada mijenjate paradigme i bitno modificirate svoje pretpostavke i metode razmišljanja. Prethodni okviri za razumijevanje stvarnosti više ne vrijede u ovom novom univerzumu. Postaje izvodljivo rješavati sporove koji su bili nepremostivi i vidjeti mogućnost koja je prije bila nevidljiva.

Bez dovoljne svijesti, moglo bi biti previše jednostavno vratiti se zastarjeloj paradigmi, kao što je kada se koristi tehnika poremećaja hapšenja umjesto da pokušava nešto regenerirati. Nekoliko naših kolega, koji zaista žele raditi na regeneraciji ekonomskih i društvenih sistema kako bi promijenili način na koji ljudi žive na Zemlji, često to osjećaju, prema našem iskustvu. Oni uvijek pokušavaju ovaj posao koristeći paradigme koje su nedovoljne za zadatak bez potpunijeg razvoja njihovih mentalnih kapaciteta, nenamjerno perpetuirajući ponašanja i način razmišljanja koji su nas doveli u trenutno stanje krize.

Uobičajeno je zamijeniti terminologiju i pretpostavke niže paradigme onima više paradigme. Među tri niže paradigme nalazi se izvorište velikog broja sadašnjih istraživanja, spekulacija i eksperimenata u oblasti buduće ekonomije. Ovo drastično ograničava uticaj napora da se uravnoteži ljudski ekonomski rast sa planetarnom evolucijom života. Peer-to-peer, spori novac i kooperativni pokreti, na primjer, u suštini se odnose na uključenost i pristup ekonomiji povrata vrijednosti. Ekonomija krofne odlična je ilustracija strategije poremećaja hapšenja jer ima za cilj uspostavljanje idealne ravnoteže između minimiziranja društvene nepravde i minimiziranja štete po okoliš. Postavljanjem primjera stava čini dobro, inicijativa ekonomija blagostanja ima za cilj da stvori osnovu za zdravlje i prilično dobro koju zajednice i zemlje mogu nastojati da ispune.

Svaka od ovih inicijativa je za svaku pohvalu i značajno je doprinijela rastućem razumijevanju neophodnosti značajne ekonomske transformacije. Bez potpunog razumijevanja temeljnih koncepata koji izdvajaju regeneraciju, većina njih je također usvojila tu terminologiju. Predlažemo da bi mogli koristiti regenerativne metode ako bi striktno primjenjivali sedam početnih principa u svom radu. Kada se ove ideje provedu u praksi, mogu se zamisliti novi nivoi težnji i posvetiti im se. Jezik i metode se takođe mogu pažljivo ispitati i poboljšati, a mogu se kreirati kvalitativna mjerenja za efekte koje imaju na živi svijet.

Zbog svoje velike posvećenosti i razumijevanja lokalnog okruženja, revolucija lokalizacije, kao jedan primjer, ima mnogo potencijala da utiče na ljudski život. Učinak transformacije ovih inicijativa mogao bi se uvelike povećati promjenom od generičkog uvjerenja o značaju malih ekonomija do razumijevanja, pa čak i obožavanja karakteristične suštine određenih lokaliteta. Lokacije pružaju ilustracije kompletnih živih bića koja smo opisali kao bitna za paradigmu regeneriranog života. Svi oni imaju jedinstvene uloge koje mogu obavljati i ugniježđeni su unutar većih sistema. Kada se ovo koristi kao osnova za koncepciju ekonomskog razvoja, lokaliteti ulažu više truda da se istaknu od konkurencije nego da se ugledaju na najbolju praksu jedni drugih. Ljudi, organizacije i institucije koje čine zajednice također dolaze da uspostave jedinstvene niše unutar svojih ekonomskih ekosistema. Zajednički pravac zajednice nudi jasan okvir članovima zajednice da identifikuju i koordiniraju svoje poslove koji stvaraju vrijednost i puteve karijere.

Druga ilustracija bi bile sofisticirane metode i rješenja zasnovana na mjestu koje je prihvatio pokret za ekonomiju blagostanja. Prva od njih je potencijal iz esencije, ali mu nedostaju dvije druge dimenzije koje su bitne za napredovanje u fazu regeneracije.

Trenutni poriv za etiketiranjem, kategorizacijom, stereotipiziranjem i komodiziranjem intelektualno se suprotstavlja suštinom. Gotovo je nemoguće precijeniti stepen do kojeg moderni kulturni sistemi uče svoje sljedbenike da kategoriziraju ljude, svijet, pa čak i vlastita iskustva. Na primjer, pretpostavlja se da je nešto značajno spomenuto o poznaniku svaki put kada se njihove navike ili strahovi kategoriziraju zajedničkom psihološkom dijagnozom. Ipak, u tom procesu je izgubljeno osnovno proživljeno iskustvo jedne osobe.

Kada se kosmos posmatra iz perspektive suštine, jedinstveno i posebno postaje polazna tačka za naše misli. Prije nego što uopće razmislimo o ideji primjene generičkih zakona na živo biće, nastojimo shvatiti i cijeniti ono što ga čini posebnim. Može se raditi na načine koji su u skladu s prirodom i karakterom mjesta, na primjer, uspostavljanjem sidra za suštinu tog mjesta. Takođe, omogućava da se ostvari sopstveni prirodni potencijal na osnovu toga ko je, a ne onoga što želi da bude. Kada je neko osjetljiv na prirodu i mogućnosti pojedinaca, njihovog okruženja i životnih prostora u kojima su ugrađeni, njegov odnos prema svijetu se mijenja. Jedan zauzima poziciju intenzivno, duhovno zasnovano zajedničko istraživanje njihovih mogućnosti umjesto nametanja vlastite volje i ideja o tome kako ih poboljšati.

Naučiti prepoznati suštinu stvari nije jednostavan zadatak; poziva i na disciplinu i na spremnost na razmišljanje. Budući da to nije vještina koja se visoko cijeni ili razumije u savremenoj kulturi, većina ljudi nije naučena kako da je izvrši. Ali, ekonomske strukture koje postoje danas imaju svoje korijene u industrijskom načinu razmišljanja koji je doveo ljude u užasno stanje rata s prirodom generacijama. Biće neophodno kreirati nove, estetski prijatnije sisteme od potpuno novih načina razmišljanja, a mislimo da je suština osnova za njih.

Što se tiče ekonomija blagostanja, naš argument je da ljudi (pojedinci, zajednice, organizacije, čitave lokacije i živi sistemi) moraju biti obrazovani i da im se daju alati neophodni da se to aktualizuje. Zadatak kolektiva je da poveća sposobnost i kapacitet svakog člana za učešće i doprinos dobrobiti i kapacitetu koji potiče od esencije. Oni to postižu kontinuiranim razvojem vlastitog potencijala, koji proizlazi iz njihove suštine.

Ovo nas dovodi do druge vitalno važne komponente koja nedostaje - razvojnog imperativa - koji, po našem mišljenju, ozbiljno ograničava sposobnost pokreta blagostanja da se regeneriše. Potrebno je mnogo rada da se sklonost ka generalizaciji zamijeni pristupom koji se koncentriše na karakteristični karakter određenog fenomena koji se vidi, s obzirom na to koliko je duboko ukorijenjen u svakom području savremene kulture. Da bi se prevladala uslovljenost, mora se naučiti kako učinkovito kontrolirati vlastite emocije i mentalne obrasce. Prema našim zapažanjima, za takav pokušaj je potrebna i uporna volja i posvećenost održavanju svijesti. Iako se malo priznaje značaj ovog unutrašnjeg razvoja u promjeni ekonomskih sistema i gotovo da nema institucionalnog okvira koji bi mu pomogao, to je teško i zahtijeva podršku.

Izgradnja vještina potrebnih za regenerativnu ekonomiju ne može se postići kroz konvencionalne obrazovne programe. Umjesto da promovišu samoreflektivno istraživanje strukture i izvora vlastitog mišljenja, takvi programi stavljaju naglasak na podučavanje znanja. Budući da je to namijenjeno, naglasak na prenošenju znanja jača već postojeće kulturne tendencije.

Da bi se uveo novi, transformirajući obrazac, potrebno je stvoriti potpuno novu, progresivnu obrazovnu strategiju, onu koja podstiče razvoj regenerativne pismenosti u svim društvenim kontekstima. Da bi bila moćna snaga za promjene, ova razvojna metoda mora biti široko prihvaćena, pojavljivati se u svemu, od brige o djeci do škola do poslova do političkih organizacija. Zbog toga ga pozivamo kao razvojnu potrebu. Ključno je uključiti razmišljanje i rast samoupravljanja u svaki korak procesa za ljude čiji rad uključuje stvaranje novih ekonomskih sistema i instrumenata.

Ova konačna ideja odražava fundamentalni princip promjene: najbolji pristup uticanju na promjenu nije promicanje sve veće akcije, već razvijanje vještina razmišljanja neophodnih za donošenje informiranih odluka u vezi s najboljim pravcem djelovanja. Bez ovih alata, ljudi automatski ugrađuju zastarjele pretpostavke u praktički sve što rade, drastično ograničavajući ono što

Ova konačna ideja odražava fundamentalni princip promjene: najbolji pristup uticanju na promjenu nije promicanje sve veće akcije, već razvijanje vještina razmišljanja neophodnih za donošenje informiranih odluka u vezi s najboljim pravcem djelovanja. Bez ovih alata, ljudi automatski ugrađuju zastarjele pretpostavke u praktički sve što rade, drastično ograničavajući ono što smatraju poželjnim i ostvarivim. Prekid ove sklonosti razmišljanju na poznate i udobne načine najbrži je način da unesemo značajne promjene u naše ekonomije. Ljude i organizacije treba stalno pozivati na regenerativni način gledanja na stvari. Počeće da menjaju svoje misaone procese i, na kraju, svet koji mogu da zamišljaju, čeznu i grade kroz česte prekide svojih navika.