5.3.1 Rizici povezani sa tradicionalnim ekonomskim rastom

Nekoliko osnovnih principa služi kao osnova za regenerativni pristup ekonomskom razvoju. Drugo, bogatstvo je nešto što svako društvo, uključujući i ona s ograničenim resursima, posjeduje po prirodi. Ovo bogatstvo se manifestuje na različite načine, uključujući kroz zajedničku infrastrukturu, upravljanje, mala i velika preduzeća, prirodno obilje, kulturu i klimu. Kada se to prizna, članovi zajednice mogu upravljati i razvijati ovo bogatstvo. Oni koji su spremni da koordiniraju svoje napore da stvore blagostanje za sve, uključujući i neljude, mogu ga oživjeti čak iu situacijama kada je ozbiljno narušena. Pošto je ovo bogatstvo ukorenjeno u ličnosti i duhu zajednice, a ne u njenom bogatstvu, svaka zajednica ima priliku da ga izgradi. Pitanje je kako povećati njihov kapacitet za pristup i proširenje ovog bogatstva na načine koji su korisni svima, a ne samo nekolicini favorizovanih. Ideja da regeneracija uključuje žive cjeline je drugo načelo. 

Na svom najosnovnijem nivou, ovo podrazumeva posvećenost pružanju pomoći svakoj osobi u realizaciji svog potencijala i značajnom doprinosu društvu. To također podrazumijeva prepuštanje mogućnosti drugih živih sistema, kao što su zajednice i ekosistemi. Ovo se značajno razlikuje od strategije koja ima za cilj upravljanje malim resursima i izvlačenje vrijednosti iz njih kao temelja ekonomije. Kako bi se stvorio kontinuirano rastući fond zajedničkog bogatstva, regenerativna ekonomija ima za cilj da unaprijedi svačiji kapacitet za stvaranje vrijednosti.

Zajednice sprovode inicijative za ekonomski razvoj u različitim kontekstima širom svijeta kako bi osigurale svoju dugoročnu dobrobit. Prečesto, ove razvojne inicijative imaju razne štetne efekte, posebno na siromašne ili obespravljene grupe. Ovi efekti mogu uključivati iskorijenjivanje, gentrifikaciju, dezintegraciju društvenog ili ekološkog tkiva, ili postojanost praksi koje decenijama sistematski dovode žene, obojene ljude, kao i druge grupe u siromaštvo. Neke inicijative ekonomskog razvoja imaju neželjenu posljedicu smanjenja bogatstva zajednice umjesto njegovog povećanja.

Na primjer, prosperitet Valle de Bravo, omiljenog vikend naselja za najbogatije građane Meksiko Sitija, stavio je ogroman pritisak na prirodne i sociokulturne sisteme grada. Siromašni farmeri i autohtone zajednice primorani su da prodaju poljoprivredne površine koje su ranije imali u zajedničkom vlasništvu kako bi živjeli od niskoplaćenih poslova zbog sve veće potražnje za kućama. Ova promjena u korištenju zemljišta sa poljoprivrednog na urbanizaciju rezultirala je bumom nekretnina za bogate graditelje, ali je učinila vrlo malo da bi život ruralnih stanovnika bio bolji, stvarajući trenja u zajednici. Neuspjesi u strateškom razmišljanju često pogoršavaju strukturno obespravljenje nekih grupa u zajednici. Na primjer, mnogi gradovi se oslanjaju na vanjske stručnjake, najbolju praksu ili skupe poticaje kako bi privukli velike korporacije umjesto da ulažu u vlastito bogatstvo i interne talente. Iako su ove uvezene ideje bile uspješne u sredinama u kojima su se razvijale, često se ne uspijevaju uklopiti u temeljnu prirodu grupa u koje su dovedene. Time je narušen cijeli temelj njihovog urođenog bogatstva.

Kada se programi razvijaju oko određenih pitanja, zahtjeva, agendi, ciljeva ili mogućnosti finansiranja, napori ekonomskog razvoja mogu postati fragmentirani, pa čak i nedjelotvorni. One proizvode ograničene opipljive rezultate i ne mogu postići planirana sistemska poboljšanja kada nisu uključena u život i mogućnosti zajednice. Štaviše, ove inicijative često ne uspijevaju navesti lokalno stanovništvo da razmišlja, brine o njima i ulaže u njih.

Iako su na nekom nivou vrijedne, inicijative poput prelaska na obnovljive izvore energije, izgradnje biciklističkih staza ili naglašavanja pristupačnog stanovanja same po sebi nemaju duboke sistemske posljedice za zajednicu. U najgorem slučaju, takve intervencije mogu imati štetan učinak na zajednice jer su često reaktivne i oportunističke. Na primjer, pretvaranje napuštene industrijske zone u užurban poslovni centar moglo bi povećati poreznu bazu i vitalnost grada. Ipak, to bi lako moglo dovesti do gubitka obližnjih zajednica sa niskim prihodima, što bi moglo rezultirati njihovim raseljavanjem i smanjenjem njihovog osnovnog bogatstva i potencijala, a ne povećanjem.